beats by dre cheap

6.

Na brzinu smo se spremile, jer je valjalo ustati u 5, kako bismo na vrijeme stigle na aerodrom. Bilo je to posljednji put da vidim Istanbul, kojeg je tiho budila prohladna zora. Docekao nas je isti avion, u kojem sam zbog prisustva pojedinih celavih idiota i spodoba i naseg seljackog dijalekta dozivjela kulturoloski sok. Fuj!!

 Dorucak u avionu, jedna mala kifla velicine djecje sakice, puter, dzem od jagoda, salata, krekeri, voda, kolac i kafa. Stigle smo kuci za sat i po, a meni se ucinilo nekako brzo. Ovaj put, ja sam sjedila do prozora i s tugom posmatrala obrise Istanbula. Taj dan, put u grad  bio je nemoguc zbog gradnje mosta. Bilo mi je jako tesko da se adaptiram, nisam mogla zadrzati suze, nedostajao mi je Istanbul. Mama je poslije sazimanja nasih utisaka i dorucka (lokumi) odmah uzela prati nasu prljavu odjecu. Pricala nam je kako je i Mirsada htjela ici snama da nas isprati, a ja sam pomislila odmah na tetku i Ziju, koji se toga nisu ni sjetili....

-        Ma ona je to iz radoznalosti, da vidi kako je to.... , prokomentarisala je Sejla

Treci dan bili su nam Mara i Djoko, i dalje zaslijepljeni skypom.

-        Pa bogami i ovde ima svasta, ali kad ima paaraa, a kad nema, bogami ne mozes nista.

-        Nije poenta u parama Djoko.... , rekla mu je Mara

Usutio je i namracio se. Nisam im htjela previse govoriti o svojim utiscima, ali kad je skype  u pitanju, tu mi se kosa dize na glavi...

-        Fino ga ocistio, obriso sve, razumijes..., pricao je Djoko, sta mu je radio majstor.

Nisu se bili udostojili ni jednu pisljivu cokoladu da kupe, a o bombonjeri da i ne pisem. Maja se takodje nije ni sjetila da se zahvali sto smo njenim roditeljima omogucili da imaju  kompjuter (jest da je star, ali nije mu morao dijelove mijenjat) i internet, ona i ne zna da je Sejla intervenisala kolege s posla. Koja flegmaticnost, ko da smo mi to morali.

Saitov brat dodao me je u nedelju, sto me je prilicno obradovalo, ali na njegovom profilu, nema nista.  Na Tugbinom profilu, ostali su njegovi stari komentari, koje sam nastojala prevesti preko translatora. Njegov profil, bez slike, bez icega, i dalje je tu....  Svakog dana, iz godine u godinu, nadam se da ce me iznenaditi njegov mail, na mom ionako sablasno praznom gmailu. Da mi je bar samo, neku skorasnju sliku vidjeti..

-        A jeste li vidjele gdje Saita? Niko ga nije ni spomenuo sigurno. Mogle ste ga trazit preko policije....nasmijala se mama

-        Ma ko zna gdje je on..

Mala bi vjerovatnoca bila da smo se mogli sresti i prepoznati na ulici. Sudbina za mene nije pisala takvu pricu.

Gomilu idiota sam izbrisala sa profila, kao i perverznjaka koji se cudio sto ne otkrivam identitet.

 I Ilhan se ozenio, nekom Cubrom kojoj sam poslala zahtjev samo iz radoznalosti, da bih vidjela slike s vjencanja, ali me nije dodala.. Svi su oni zaboravili na mene, zaboravili su da sam ikad bila prisutna u njihovim zivotima, pa makar i za to kratko vrijeme naseg poznantsva...Samo ja ne zaboravljam....

A svi su me voljeli kao sestru...

Kad se sjetim samo tog idiota, i njegovih gustih obrva...

Na mom privatnom face profilu, dodao me je takodje jedan turcin, koji studira Moscow Business School i pise da zivi u Londonu. Njegovi prijatelji su kao i kod mene sakriveni, a slika, uopste mu lice ne mogu vidjeti od kacketa. Poslao mi je mail:

-        hi ...   how are you?

-        im fine...
you ?

-        fine, where are you now?

-        you can see where i am ..., razbjesnila sam se, jer mi podstavlja takva idiotska pitanja ko da me provjerava..
Are you in London?

-        yes, where are you?

 Mislim se, sta se ja tebi imam ispovjedat gdje sam, da si se imalo vrnuo, vidio bi ... Najvjerovatnije je u pitanju neki fake.. Pustit cu ga da se jos neko vrijeme vrti, a  onda ce letiti s moje stranice..

Nakon gotovo 3 sedmice i Amra mi se javila. Pita me kada cu doci u Vogoscu, a ja ne mogu da nadjem nacina da joj kazem da necu nikad, jer kad nisam isla mara gatarama,  (a zivo me interesuje sta bi mi rekle) zasto bi onda  isla i trosila pare na prevoz, samo da bi vidjela gdje radi i provela  vrijeme u isprekidanom razgovoru, kao da  se ne mozemo naci jedne slobodne subote na kafi u gradu.

Razmisljam da postavim par slika iz Istanbula, ali nema mi ih ko komentarisati...Od mog laznog face profila, najvjerovatnije necu imati nikakve koristi. Nastojim da nadjem bar jedan mali trag, medju njegovom rodbinom. Ima ih i starijih i ozenjenih sa decom, a on kao da je u samu zemlju propao. Pitam se koga ima, sina, kcerku? Koliko bi oni sada mogli imati godina, dvije, tri? Ja sam samo zbog svoje hrabrosti i emocija, rijeci izgovorene u afektu, izgubila jedine trenutke koje su mi nesto znacile, a ona se nakon niza njegovih idiotizama i razloga zbog kojih bi svaka prekinula vezu, poslije svadja i prekida zauvijek, ( a meni smijesno kad to kaze) ponovo sastaje sa njim. A zapravo sve to trpi samo da bi se svake subote zajebavala sa njim, laznih nada i susreta koji su tako bezlicni i rijetki.

-        Eh da bar ti imas nekoga, a ne nista i nikoga. ..., rekla mi je mama prije neki dan.

Neko na putovanjima, upozna prijatelje za cijeli zivot, a ja sam pored svega imala priliku vidjeti gomilu, odvratnih smrdljivih turista, starohana punih zivota....

Da sam bar mogla ostaviti jedan mali trag, s nekim ko mi je u zivotu bio, tako, tako drag...



              Image and video hosting by TinyPic

 

„ Tvoje putovanje nije završeno sve dok ne ostaviš dar zemljama koje si posjetio, dobro znajući da nikada nećeš moći da im vratiš ni pola od onoga bogatstva koje su ti poklonile.
Putovanje je poput disanja; izdahni staro, udahni novo i dozvoli svom slomljenom srcu da ostane iza tebe. „

 

Ne možeš pronaći mir izbjegavajući život”
http://shimonka.blogger.ba
19/10/2011 14:24