Ne možeš pronaći mir izbjegavajući život”

Iskustvo je zbir, naših razočarenja...

19.10.2011.

Moj put u Istanbul...

          Moj put u Istanbul...



1

Ovaj post, pisem evo vec mjesec dana uzastopno, trudeci se da zabiljezim i ne zaboravim sve moguce segmente...

Nakon dugog odugovlacenja i nalazenja za i protiv odlaska u prelijepi Istanbul, najzad je dosao i taj dan 8. Septembar, kojeg cu zauvijek pamtiti. Dan prije naseg polaska provele smo u uredjivanju i lakiranju noktica i sredjivanju kose. Navece smo slusale muziku na mp3 koju mi je Sejla prebacila, misleci da ce mi tako lakse biti u avionu. Nisam osjecala uzbudjenje, pa cak ni onaj osjecaj srece sto cu prvi put vidjeti grad na Bosforu, kao da nisam vjerovala da cu uopste ici, osim pred sami polazak. Uspjele smo se strpati u jedan kofer, jer za tih 7 dana, odnosno 5 za hodanje, ponjele smo dovoljno stvari da nam je srecom sve moglo stati u jedan. Taj dan evocirala sam uspomene s mamom o mojoj exurziji i putu u Madjarsku, gdje sam se veoma lose provela...  Najzad smo krenule na aerodrom i samo sam cekala, kad ce neko banuti ispred nas, ispratiti nas svojim sipljivim ocima, ili ona pantljicara, pas cuvar naseg najprljavijeg ulaza, pitajuci se gdje cemo to. Srecom nije bilo nikoga, pa smo se polako uputile prema taxyu, a ja sam ulazeci nezgodno lupila glavom o kola i tako sve zvijezde prebrojala.  Na aerodromu smo se cekirale i predale kofer, a onda otisle na sprat da popijemo kafu, od koje sam mogla ocekivati samo da ce mi biti muka. Doslo je  vrijeme i za slijedece cekiranje, pozdravila sam se s mamom, bilo mi je zao sto ostaje sama i znala sam da ce stajati na prozoru i pratiti sva moguca desavanja, sve dok ne vidi da je avion konacno poletio. U drugoj prostoriji zajedno sa ostalim ljudima, cekale smo da konacno udjemo u avion. Tu sam vidjela to tkz crijevo, koje sam ja drugacije zamisljala, a djelovalo mi je kao zadnji trap aviona, i mislila sam da cemo i mi proci kroz njega.. Usle smo u autobus koji je bio sirok i nije imao puno sjedista da bi nas prebacio do aviona. Od ocekivane cijevi, docekale su nas stepenice, pa sam bez straha usla i trazila svoje sjediste, a mrsave stjuardese ljubazno su nas pozdravljale. Sejla je sjela do prozora,  ja u sredini, a do mene neki bradati kreten, ali bolje i on, nego idiot sa raskrvavljenom rukom. Osjetila sam kako je u avionu bilo hladnije, i nisam osjecala strah. Pogledala sam kroz prljava mala prozorska stakla i sjetila se kako sam prosle godine cekala s mamom kada ce avion konacno poletjeti, dok se u mojoj dusi gomilao osjecaj tuge, a sada idem znajuci kako bi bila daleko sretnija da i on zna da dolazim...   Kad su konacno svi usli, stjuardese su krenule pozatvarati pretince, u koje su papci trpali svoje rucne torbe ( prosle godine Sejla mi je pricala, kako su to bile sve samo ne rucne torbe, za sta bi ja trazila da plate kaznu ) i uvijek sam se pitala gdje zavrse putnicki koferi, i kako zene sa malom djecom putuju...Sve sam to uspjela saznati iz brosurice koja je stajala na sjedistu, a zatim  su nam demonstrirale sta trebamo uciniti u slucaju opasnosti, piloti su nam se gotovo necujno javili, a zatim se avion zafurao, pripremajuci se da poleti. Bila sam odusevljena i sve sto sam u tom trenutku osjecala, bilo je trnjenje u noznim prstima.. Gledala sam kroz prljavi prozor i vidjela krilo aviona, Sarajevo, nebo i oblake. Osjetila sam svaku njegovu krivinu, kada bi se dizao i spustao. Krila aviona, svjetlucala su u mraku, sto je bas za istraumirat se, ali mene nista, nije bilo strah.. Svjetla u avionu su se pogasila, osim kod onih koji su vrijeme ubijali citajuci, a stjuardese su nam podijelile sendvice ( Klas Sebilj)  u kojima su bili kiseli krastavci i sir . Pojela sam je u slucaju da uvece ne bi bila gladna i popila najgori i najjeftiniji moguci sok ko pisaku, Mirindu. Mislim, za tolike silne cijene, zar to ipak ne bi moglo biti nesto bolje... Piloti su nam se jos 2 puta javili, kada smo se nalazili iznad Srbije i Bugarske...Priblizili smo se Istanbulu i stjuardesa nam se javila da uskoro slijecemo. Kroz prozor sam vidjela carobna svijetla i Kiz kulu. Najzad smo sletjeli. Odusevila su me svijetla aerodorma Ataturk koji je zaista velik za razliku od naseg seljackog Butmira. Krenule smo na pregled pasosa, a onda kroz neku pokretnu traku po kofere koji nam jos nisu bili  izbacili, pa smo ugledale grupu ljudi koji su bili snama u avionu  i cekale na kojem ce ih terminalu izbaciti. Kad smo ga konacno uzele krenule smo prema vratima gdje je svako nekog cekao, spremne da same uzmemo taxy, ukoliko kreten jos nije stigao. Prva slika koju sam ugledala kad sam usla na aerodrom bile su hadzije  u onim njihovim dugim bijelim haljama . Vecina njih nesto se bunila, a pola ih je sjedilo ili lezalo na podu. Bio je to zaista grozan prizor.

 Iza mase ljudi, Emin nam je prisao, a ja sam se pitala, kako je sad uspio stici na vrijeme, njihov zagrljaj me je trgnuo, kad bi i mene ovako neko imao docekati...

Usli smo u taxy ( svi su taxyji kod njih zuti i nema gdje ih nema  sve je udaljeno i daleko i voze ko ludi )  koji nas je odveo u hotel Hurriyet. Nisam znala gdje cu prije gledati, zapahnuo me je miris Bosfora i ribe, bila sam jako sretna i odusevljena. Uzeo nam je nekih cetrdesetak maraka, jer je bila velika udaljenost od aerodoroma do hotela.

Hotel je bio ko prstom u govno.Uske stepenice vodile su nas do zadnjeg sprata ( nisam zapamtila broj sobe) u kojoj su se nalazila 3 kreveta. Hala je bila kriminalna. Tus pored wc skoljke koja je imala malu dasku, toalet papir je od njihovog tusiranja vazda bio mokar, lavabo je bio tako mali,  sapun sam jedva skontala da treba izvuci dugme iz aparata ako hoces da operes ruke, sampon u nekakvim malim bijelim bocicama,  a sapun ( tvrdi) mirisao je na ayax,  ogledalo je bilo odmaknuto od zida i djelovalo je kao da ce svakog trena pasti. Od njegovog tusiranja, hala je vazda bila puna dlaka. Toliko odvratno, da i kad se bar malo operes imas osjecaj da si i dalje prljav, sreca pa smo ponjele japanke....Posteljina je djelovala cisto. Pokrivac je u skladu sa storom koja se pretpostavljam nikad nije ni oprala, deka isflekana (ako su i prate, fleke sigurno nisu mogle spasti, jer bog zna od cega su)  i carsav. Jastuk jedan mali i nizak, tako da mi je svih tih 7 dana nedostajao moj zuti jastuk  i moja hala. Iznad mog kreveta bio je klima uredjaj i mali orman  na kojem je stajala televizija s turskim kanalima. Sejla mu nije dala da sjeda na njen krevet, prije nego sto obuce pidjamu, jer smo sjedali po klupama, pravila je problem gdje ga nema ..

-        Pa kako mi je Ina dozvolila da sjedim na njenom krevetu, nije nista rekla..

-        Ja mislim da ovo i nije tako cisto...

-        Peskir mi smrdi na tvoje cigare...

Pravila je problem i oko cipsa, kojeg mi je Emin kupio, jer sam ga ja otvorila dok je sjedio na mom krevetu i pokazivao mi slike, a ona se otisla istusirat.

-        Aha fino bogami, tu sam vas cekala...

-        What?

-        Pa ima i za tebe...

Nije ga htjela ni okusit....

 Sejlin krevet bio je do prozora, pogled je bacao na hotele i galata most s kojeg bi navece bacali vatromet, (nazalost, mogla sam ga gledati samo s prozora ), Galata kulu,  brodovi i peroni  s vozovima...

-        A kuda idu ovi vozovi ?, upitala sam, posmatrajuci radoznalo.

-        Na poso, rekla je Sejla, dok smo doruckovali.

-        To ti mene zajebavas ?

-        Ma jok ozbiljno, voze ljude na poso...

 Nju su cijelo to vrijeme komarci izujedali.

Iako su oni bili umorni, a njoj bilo muka od puta, ja nisam htjela da taj prvi dan mog dolaska provedem u tako ogavnom hotelu. Bilo je kasno, no mi smo ipak krenuli do Eminonua koji je bio blizu naseg hotela. Dok smo tako setali usput nam je Emin ( 3 dana je on placao, dok je imao para ) kupio limunadu s kojom sam se  malo zalila, ( 3 dana sam se uzastopno s necim zaljevala, ne znam sta to znaci ), ugledala sam beskucnike, ( bar su mi tako izgledali) koji su sjedili na klupama i nesto sto  je potrcalo i zabilo se u grm, mislim da je to bio mis.

 Na Eminonu se vecinom pece i prodaje riba. Tu se takodje nalaze i radnje sa najjeftinijom robom. Na svakom koraku prodaju kukuruz, bilo pecen ili kuhan, vodu i lubenicu koju isjeckaju,  sok od nara  kao i djevreke koje nisam probala, jer su navodno tvrdi..

Vratili smo se u odvratni hotel. Bila sam bolesna i da mi nije bilo primoluta, ne bih mogla nigdje maknuti. Najgore mi je bilo kad je Emin usao sa mnom u apoteku, jer nigdje nismo mogli da nadjemo neki granap ili samoposlugu, ( sjetila sam se one njegove apotekarice), da bih kupila uloske, kao da ona nije mogla to ucinit za mene, jer svi oni znaju engleski, a vecina i nas jezik, jer su porijeklom s Balkanskih prostora...

-        Jesi zavrsila pa sta radis vise jbote, dreknula se na mene

-        Ne mogu ja to tako, ja imam svoj tabijat, rekla sam dok sam sminku skidala vlaznim maramicama...

Citavo vrijeme nosila sam sa sobom 400 € koje je na kraju vratila banci, kao da nismo mogli biti u nesto boljem hotelu...

Navece iako smo svi bili umorni  i noge su nas boljele od kukova, Emin bi presao na njen krevet, a ja bih za to vrijeme, dok su oni pricali, slusala muziku sa mp3, (pitajuci se gdje li je on)  i cekala kad ce konacno neko od njih pokusat da zaspe, jer u prva 3 dana to je bilo sve samo ne san, jos i sa onako niskim jastukom ( na kraju sam uzela deku pa je stavila ispod njega). Vrteci se, jedno sam jutro cula i prvi Ezan u Istanbulu, koji se poput eha prelamao, Allahu Ekber...

Ne možeš pronaći mir izbjegavajući život”
<< 10/2011 >>
nedponutosricetpetsub
01
02030405060708
09101112131415
16171819202122
23242526272829
3031

MOJI LINKOVI

Sve što želiš je novac, a sve što ti treba je – ljubav.

Nije mi zao zbog stvari koje su se desile u mojoj proslosti..! Zao mi je vremena izgubljenog na pogresnim osobama.






''Nezadovoljstvo je kao zvijer,
nemocna kad se rodi,
strasna kad ojaca.''
M.S



Svakodnevno nam se dogadaju situacije iz kojih nam valja nešto naučiti. Ako iz njih ništa ne naučimo, te nam se prilike za pouku ponavljaju opet i opet.



Poštuj drugoga! Poštuj i tude mišljenje; usporedi ga sa svojim, i razmisli koliko u njemu ima dobroga i istinitoga. Da bi mogao ispravno shvatiti tude mišljenje, valja ti se staviti u položaj drugoga; razumjeti njegove probleme, težnje, navike i drugo... I tek ćeš tada pravilno shvatiti njegove misli.
Razumijevanje tudih misli učinit će te mudrijim.

Image and video hosting by TinyPic


MOJI FAVORITI
Biseri Prirodne Kozmetike
Ljekovito bilje i lijecenje raznih bolesti
Mali Kutak Za Kreativni Trenutak..
Aromaterapija
Kozmetički kutak
'Još unazad godine brojim..'
ReMeMbRaNcE
Riječ je samo sjenka djela
u vrtlogu
Lepton - Svijet nauke
Moje karikature
LilaSmokva opet živi: Skidam svoje debelo odijelo
Engleski - vježbe
Engleski građevinski izrazi
Turcizmi
VUDU MAGIJA - VOODOO MAGIC
¤ Knjizevni kutak ¤
*~ Literarni kutak ~*
više...

BROJAČ POSJETA
19793

Powered by Blogger.ba