Ne možeš pronaći mir izbjegavajući život”

Iskustvo je zbir, naših razočarenja...

19.10.2011.

Moj put u Istanbul...

          Moj put u Istanbul...



1

Ovaj post, pisem evo vec mjesec dana uzastopno, trudeci se da zabiljezim i ne zaboravim sve moguce segmente...

Nakon dugog odugovlacenja i nalazenja za i protiv odlaska u prelijepi Istanbul, najzad je dosao i taj dan 8. Septembar, kojeg cu zauvijek pamtiti. Dan prije naseg polaska provele smo u uredjivanju i lakiranju noktica i sredjivanju kose. Navece smo slusale muziku na mp3 koju mi je Sejla prebacila, misleci da ce mi tako lakse biti u avionu. Nisam osjecala uzbudjenje, pa cak ni onaj osjecaj srece sto cu prvi put vidjeti grad na Bosforu, kao da nisam vjerovala da cu uopste ici, osim pred sami polazak. Uspjele smo se strpati u jedan kofer, jer za tih 7 dana, odnosno 5 za hodanje, ponjele smo dovoljno stvari da nam je srecom sve moglo stati u jedan. Taj dan evocirala sam uspomene s mamom o mojoj exurziji i putu u Madjarsku, gdje sam se veoma lose provela...  Najzad smo krenule na aerodrom i samo sam cekala, kad ce neko banuti ispred nas, ispratiti nas svojim sipljivim ocima, ili ona pantljicara, pas cuvar naseg najprljavijeg ulaza, pitajuci se gdje cemo to. Srecom nije bilo nikoga, pa smo se polako uputile prema taxyu, a ja sam ulazeci nezgodno lupila glavom o kola i tako sve zvijezde prebrojala.  Na aerodromu smo se cekirale i predale kofer, a onda otisle na sprat da popijemo kafu, od koje sam mogla ocekivati samo da ce mi biti muka. Doslo je  vrijeme i za slijedece cekiranje, pozdravila sam se s mamom, bilo mi je zao sto ostaje sama i znala sam da ce stajati na prozoru i pratiti sva moguca desavanja, sve dok ne vidi da je avion konacno poletio. U drugoj prostoriji zajedno sa ostalim ljudima, cekale smo da konacno udjemo u avion. Tu sam vidjela to tkz crijevo, koje sam ja drugacije zamisljala, a djelovalo mi je kao zadnji trap aviona, i mislila sam da cemo i mi proci kroz njega.. Usle smo u autobus koji je bio sirok i nije imao puno sjedista da bi nas prebacio do aviona. Od ocekivane cijevi, docekale su nas stepenice, pa sam bez straha usla i trazila svoje sjediste, a mrsave stjuardese ljubazno su nas pozdravljale. Sejla je sjela do prozora,  ja u sredini, a do mene neki bradati kreten, ali bolje i on, nego idiot sa raskrvavljenom rukom. Osjetila sam kako je u avionu bilo hladnije, i nisam osjecala strah. Pogledala sam kroz prljava mala prozorska stakla i sjetila se kako sam prosle godine cekala s mamom kada ce avion konacno poletjeti, dok se u mojoj dusi gomilao osjecaj tuge, a sada idem znajuci kako bi bila daleko sretnija da i on zna da dolazim...   Kad su konacno svi usli, stjuardese su krenule pozatvarati pretince, u koje su papci trpali svoje rucne torbe ( prosle godine Sejla mi je pricala, kako su to bile sve samo ne rucne torbe, za sta bi ja trazila da plate kaznu ) i uvijek sam se pitala gdje zavrse putnicki koferi, i kako zene sa malom djecom putuju...Sve sam to uspjela saznati iz brosurice koja je stajala na sjedistu, a zatim  su nam demonstrirale sta trebamo uciniti u slucaju opasnosti, piloti su nam se gotovo necujno javili, a zatim se avion zafurao, pripremajuci se da poleti. Bila sam odusevljena i sve sto sam u tom trenutku osjecala, bilo je trnjenje u noznim prstima.. Gledala sam kroz prljavi prozor i vidjela krilo aviona, Sarajevo, nebo i oblake. Osjetila sam svaku njegovu krivinu, kada bi se dizao i spustao. Krila aviona, svjetlucala su u mraku, sto je bas za istraumirat se, ali mene nista, nije bilo strah.. Svjetla u avionu su se pogasila, osim kod onih koji su vrijeme ubijali citajuci, a stjuardese su nam podijelile sendvice ( Klas Sebilj)  u kojima su bili kiseli krastavci i sir . Pojela sam je u slucaju da uvece ne bi bila gladna i popila najgori i najjeftiniji moguci sok ko pisaku, Mirindu. Mislim, za tolike silne cijene, zar to ipak ne bi moglo biti nesto bolje... Piloti su nam se jos 2 puta javili, kada smo se nalazili iznad Srbije i Bugarske...Priblizili smo se Istanbulu i stjuardesa nam se javila da uskoro slijecemo. Kroz prozor sam vidjela carobna svijetla i Kiz kulu. Najzad smo sletjeli. Odusevila su me svijetla aerodorma Ataturk koji je zaista velik za razliku od naseg seljackog Butmira. Krenule smo na pregled pasosa, a onda kroz neku pokretnu traku po kofere koji nam jos nisu bili  izbacili, pa smo ugledale grupu ljudi koji su bili snama u avionu  i cekale na kojem ce ih terminalu izbaciti. Kad smo ga konacno uzele krenule smo prema vratima gdje je svako nekog cekao, spremne da same uzmemo taxy, ukoliko kreten jos nije stigao. Prva slika koju sam ugledala kad sam usla na aerodrom bile su hadzije  u onim njihovim dugim bijelim haljama . Vecina njih nesto se bunila, a pola ih je sjedilo ili lezalo na podu. Bio je to zaista grozan prizor.

 Iza mase ljudi, Emin nam je prisao, a ja sam se pitala, kako je sad uspio stici na vrijeme, njihov zagrljaj me je trgnuo, kad bi i mene ovako neko imao docekati...

Usli smo u taxy ( svi su taxyji kod njih zuti i nema gdje ih nema  sve je udaljeno i daleko i voze ko ludi )  koji nas je odveo u hotel Hurriyet. Nisam znala gdje cu prije gledati, zapahnuo me je miris Bosfora i ribe, bila sam jako sretna i odusevljena. Uzeo nam je nekih cetrdesetak maraka, jer je bila velika udaljenost od aerodoroma do hotela.

Hotel je bio ko prstom u govno.Uske stepenice vodile su nas do zadnjeg sprata ( nisam zapamtila broj sobe) u kojoj su se nalazila 3 kreveta. Hala je bila kriminalna. Tus pored wc skoljke koja je imala malu dasku, toalet papir je od njihovog tusiranja vazda bio mokar, lavabo je bio tako mali,  sapun sam jedva skontala da treba izvuci dugme iz aparata ako hoces da operes ruke, sampon u nekakvim malim bijelim bocicama,  a sapun ( tvrdi) mirisao je na ayax,  ogledalo je bilo odmaknuto od zida i djelovalo je kao da ce svakog trena pasti. Od njegovog tusiranja, hala je vazda bila puna dlaka. Toliko odvratno, da i kad se bar malo operes imas osjecaj da si i dalje prljav, sreca pa smo ponjele japanke....Posteljina je djelovala cisto. Pokrivac je u skladu sa storom koja se pretpostavljam nikad nije ni oprala, deka isflekana (ako su i prate, fleke sigurno nisu mogle spasti, jer bog zna od cega su)  i carsav. Jastuk jedan mali i nizak, tako da mi je svih tih 7 dana nedostajao moj zuti jastuk  i moja hala. Iznad mog kreveta bio je klima uredjaj i mali orman  na kojem je stajala televizija s turskim kanalima. Sejla mu nije dala da sjeda na njen krevet, prije nego sto obuce pidjamu, jer smo sjedali po klupama, pravila je problem gdje ga nema ..

-        Pa kako mi je Ina dozvolila da sjedim na njenom krevetu, nije nista rekla..

-        Ja mislim da ovo i nije tako cisto...

-        Peskir mi smrdi na tvoje cigare...

Pravila je problem i oko cipsa, kojeg mi je Emin kupio, jer sam ga ja otvorila dok je sjedio na mom krevetu i pokazivao mi slike, a ona se otisla istusirat.

-        Aha fino bogami, tu sam vas cekala...

-        What?

-        Pa ima i za tebe...

Nije ga htjela ni okusit....

 Sejlin krevet bio je do prozora, pogled je bacao na hotele i galata most s kojeg bi navece bacali vatromet, (nazalost, mogla sam ga gledati samo s prozora ), Galata kulu,  brodovi i peroni  s vozovima...

-        A kuda idu ovi vozovi ?, upitala sam, posmatrajuci radoznalo.

-        Na poso, rekla je Sejla, dok smo doruckovali.

-        To ti mene zajebavas ?

-        Ma jok ozbiljno, voze ljude na poso...

 Nju su cijelo to vrijeme komarci izujedali.

Iako su oni bili umorni, a njoj bilo muka od puta, ja nisam htjela da taj prvi dan mog dolaska provedem u tako ogavnom hotelu. Bilo je kasno, no mi smo ipak krenuli do Eminonua koji je bio blizu naseg hotela. Dok smo tako setali usput nam je Emin ( 3 dana je on placao, dok je imao para ) kupio limunadu s kojom sam se  malo zalila, ( 3 dana sam se uzastopno s necim zaljevala, ne znam sta to znaci ), ugledala sam beskucnike, ( bar su mi tako izgledali) koji su sjedili na klupama i nesto sto  je potrcalo i zabilo se u grm, mislim da je to bio mis.

 Na Eminonu se vecinom pece i prodaje riba. Tu se takodje nalaze i radnje sa najjeftinijom robom. Na svakom koraku prodaju kukuruz, bilo pecen ili kuhan, vodu i lubenicu koju isjeckaju,  sok od nara  kao i djevreke koje nisam probala, jer su navodno tvrdi..

Vratili smo se u odvratni hotel. Bila sam bolesna i da mi nije bilo primoluta, ne bih mogla nigdje maknuti. Najgore mi je bilo kad je Emin usao sa mnom u apoteku, jer nigdje nismo mogli da nadjemo neki granap ili samoposlugu, ( sjetila sam se one njegove apotekarice), da bih kupila uloske, kao da ona nije mogla to ucinit za mene, jer svi oni znaju engleski, a vecina i nas jezik, jer su porijeklom s Balkanskih prostora...

-        Jesi zavrsila pa sta radis vise jbote, dreknula se na mene

-        Ne mogu ja to tako, ja imam svoj tabijat, rekla sam dok sam sminku skidala vlaznim maramicama...

Citavo vrijeme nosila sam sa sobom 400 € koje je na kraju vratila banci, kao da nismo mogli biti u nesto boljem hotelu...

Navece iako smo svi bili umorni  i noge su nas boljele od kukova, Emin bi presao na njen krevet, a ja bih za to vrijeme, dok su oni pricali, slusala muziku sa mp3, (pitajuci se gdje li je on)  i cekala kad ce konacno neko od njih pokusat da zaspe, jer u prva 3 dana to je bilo sve samo ne san, jos i sa onako niskim jastukom ( na kraju sam uzela deku pa je stavila ispod njega). Vrteci se, jedno sam jutro cula i prvi Ezan u Istanbulu, koji se poput eha prelamao, Allahu Ekber...

19.10.2011.

2.

Drugo jutro ( ustajali bi smo se oko pola 9, kako bismo 13 sati bili na nogama i uspjeli vidjeti sve, sto je bio zaista naporan tempo), otisli smo na dorucak na terasi hotela, koji je bio solidan. Pogled je bacao na hotele koji su nas okruzivali,( Alcinar) brodove i more, na vozove i perone, koji su nas izjutra budili. Dorucak je bio poput svedskog stola, kuhana jaja, pahuljice, masline, salama, sir, eurokrem, dzem, med, mlijeko, topla cokolada, koja je bila sve samo ne cokolada, caj, sok, kafa.

 Sve su im ulice kaldrmisane  i sa sokacima, bas kao da sam znala, dok sam pisala pjesmu (... mirise kisa, sto kvasi kaldrme mojih snova)..

Krenuli smo u Topkapi palacu u kojoj se nalaze sobe i Sultanova biblioteka,( a nisam znala da se tu snimala  serija Sulejman Velicanstveni, koja u Turskoj ima samo 17% gledanosti i traze da plate kaznu, jer navodno prikazuju zivot Sultana, onakvim kakav nije, previse zena i alkohola), gdje sam se odusevila muzejem u kojem su izlozeni dragulji od smaragda i zada, odjeca Sultana, jatagani, koplja, uniforme koje su nosili za vrijeme Osmanskog, Otomanskog carstva i razna oruzja, kao i uniforme s kojima su opremali konja.

 U tom dijelu cula se cudna muzika, nesto poput mmmmm  i imala sam osjecaj kao da sam mogla osjetiti duh tog starog vremena ( to se ne moze rijecima opisati). Pod je bio uradjen od pijeska, preko kojeg su postavljene staklene ploce.  Odusevio me je i hologram, koji je u mraku predstavljao turcina iz tog doba, pa se vrlo dobro moglo cuti, ciscenje oruzja kojeg je polako izvlacio iz korica, kao i mahanje jataganom...Ispred Topkapi palate, park je predivan, okruzen predivnim pogledom na more i brodove. Sjeli smo u blizini da popijemo kafu i pojedemo sladoled..

Slikala sam se ispred jednog drveta koje je staro skoro 500 godina. Bili smo u arheoloskom muzeju, koji me nije  nesto posebno odusevio, osim mumija i sarkofaga. Bili smo i u muzeju, posvecenom Pejgamberu u kojem se nalazi  otisak  njegovog stopala, veliki Kuran, Mojsijev stap, Pejgamberova brada i casa iz koje je pio vodu kao i kosulja Hazreti Fatime. U jednom dijelu tih prostorija sjedio je hodza i ucio iz Kurana.

U Yerebatan Sarnici ( podzemnim hodnicima) odusevile su me zlatne ribice i meduza. Tu sam, medju zlatnim ribicama, bacila dinare u nadi da ce mi se zelja ispuniti.

 Otisli smo da jedemo makarnu ( to je vrsta donera od piletine s lepinjom ), a onda u Kapali carsiju jer nam je bila u blizini, gdje sam ugledala jednu radnju iznad koje je pisalo ( Sait Koc), a na stranici njegovog brata kojeg sam dodala taj dan kad sam posla, nalazi se jedan s takvim imenom i prezimenom. Cijelo vrijeme sam se pitala da li me je dodao ili je kao i njegov zet, odbio moj zahtjev, a bilo je nemoguce da to provjerim, jer u hotelu, naravno nije bilo interneta, (slab signal), a i da jest sigurno bi se razocarala i okaharila...

 Kapali Carsija slicna je kao nas Bezistan samo veca i bogatija, od zlatara, pa do radnje sa svilenim vesom, storama, lusterima, kao i opremom za vjencanje, sa sve ukrasenim korpicama. Odatle smo otisli u jedan kafic da popijemo kafu, a onda se nakon niza pokusaja da udjemo ( zbog  gomile turista i vremena za vecernju molitvu) uputili u Yeni Cami, gdje sam vjerovatno, zbog uticaja hormona, a i svega sto se u tom trenutko nakupljalo u meni,  plakala...

-        Sta ti je sto places, jel zbog tate?

-        Ma jok...Eto tako doslo mi...

On se cijelo vrijeme pitao, sta je razlog mojim suzama, a ni jedna od nas mu nije htjela reci, pa se naljutio...

Vratili smo se u hotel, Sejla je otisla da se istusira, a onda sam nekako odlucila da mu kazem, zasto su mi suze iz cista mira krenule, da ne bi mislio da je on opet neko sranje napravio....

-        Ja moram znati svaki vas problem inace da se nesto desi, tvoja bi me mama ubila...Ina sta ti se najvise svidjelo sto si dosad vidjela? Ti znas da ja ne znam dobro Istanbul i da ga mrzim...

-        Blago onom ko  ovde zivi.. Sve mi se svidjelo... Znas, razlog mojih suza bio je neko skim vise nisam u kontaktu...Za mene ce Istanbul zauvijek imati jedno posebno mjesto u mom srcu...

-        Aaa jeli to onaj sto se ozenio?

-        Jeste. Sjecas se?

-        Of course....

-        Ali nemoj nikom reci, nemoj Sejli nista govoriti o ovome da sam ti rekla, ovo je nesto izmedju tebe i mene.

-        Ok, vec sam zaboravio..

-        To je moja glupost, rekla sam kajuci se...

-        Nije glupost....

Njih dvoje su vecinom isli jedno kraj drugog, ruku pod ruku, a ja zbog silnog svijeta iza njih. Sve me je zivo interesovalo...

-        Ina,  jesi usamljena?

-        A sta ti mislis?

-        Pa dodji vamo sta ides iza mene...

Treci dan smo iskoristili za odlazak u Aja Sofiju. Setajuci kaldrmisanim ulicama, ugledala sam curicu, (Albino dijete), poput vile, sva nestvarna, sa svojom gotovo bijelom kosom i prekrasnim plavim ocima. Ulaz  je bio 20 KM, a obisli smo je za pola sata. Nije mi se svidjela i nekako sam u njoj osjecala negativnu energiju zbog velikih Sultanovih pecata, kao i slika bogorodica i arhangela. Mislim da bi bolje bilo da su je ostavili kao crkvu, pa da tu ljudi iz cijelog svijeta mogu dolaziti da se vjencaju, to je jedina dzamija u Turskoj iz koje se ne cuje Ezan. Nazalost nisam uspjela da prstom obidjem cijeli krug za zelju, no i onako mi se ne bi ni ostvarila. Iz Aja Sofije krenuli smo prema Simit festivalu, mjestu gdje se pravi i prodaje hljeb. Odusevila me je grupa ljudi, obucenih u neku posebnu crvenu uniformu, koji su svirali i pjevali, a zapravo su prestavljali nacin kako su nekad plasili svoje neprijatelje, pocetak rata. Tu su bili i glumci na stulama kao i dvoje mladih glumaca orijentalno obucenih s kojim sam se slikala. 

-        Hoces li da vidis kako se pravi Simit..., pitala me je Sejla

-        Ma jok.., rekla sam, jer sam znala da njima nista nije zanimljivo, jer su to vec jednom vidjeli. Bilo mi je krivo, sto su tako mrzovoljni....

A sve me je interesovalo.

19.10.2011.

3.

Poslije obilaska festivala sjeli smo u park da se malo odmorimo, dok je do nas dopirala  ratna muzika. Odatle smo krenulu u Gulhane park, park ruza, koji me malo potsjetio  na Vrelo Bosne (inace dosta ima ulica koje podsjecaju na Sarajevo). Tu se nalazi i neki Islamski muzej u koji nismo ulazili. Potrazlili smo taxy koji nas je odveo do Minijaturka. Kupili smo cips i vodu. Cips im je odlican, bolji nego nas, i sjeli na klupu, a ja nisam znala gdje cu prije gledati, jer su tu u blizine bile i stanbene zgrade. U Minijaturku obisli smo muzej pobjede i muzej kristala. U muzeju pobjede nalazi se i maketa Galipolja koja bi se svaki put aktivirala, pa su se tako mogli cuti, zvukovi granata, zivotinja i Ezana iz jedne male dzamije,  na kojoj je takodje prikazan nacin zivota u tadasnje vrijeme, kao i Ataturkove slike i izjave. Muzej kristala nije nesto posebno, unutra je mracno i nalaze se izradjene dzamije i skulpture od  stakla.

 Sjeli smo u kafic, odakle se vidjelo more, vjetar je puhao i obarao sve sa stolova. Narucili smo odlican sok od narandje i nes kafu koja je bila blago receno  nikakva, jer nisu nam je konobari donjeli, vec je Emin otisao da nam uzme, donjeo je vodu i kafu u kesicama. Umrla sam od dosade, dok su njih dvoje o necemu razgovarali, a nije bilo dana da se nisu svadjali, i tako izgubili skoro sat i po. Dosadu mi je malo razbila zena koja je bila pokrivena, a na rukama je imala dobro izradjenu kanu, kao i neka zenturaca, koja je udarila muza ispred nas, i ljuta se srusila na stolicu, dok je on s kcerkom otisao u Minijaturk. Na samom ulazu nalazi se  restoran koji je pripremao lijepo ukrasene stolove sa zutim masnama i muziku, iako ih nije bilo puno, djelovalo je kao da pripremaju svadbu. Poslije obilaska muzeja i napola popivene kafe, iskoristila sam priliku da se slikam i u orijentalnoj odjeci...

 Taxyem krenuli smo prema Galata kuli u koju je zbog mase ljudi  bilo nemoguce uci, a onda prema Istiklal ulici gdje smo naisli na grupu indijanaca koji svake godine tu izvodi svoj muzicki performans. Istiklal ulica, siroka i dugacka, sa jednim starim tramvajem koji sluzi samo za prevoz turista, puna je prelijepih radnji, sa jos ljepsim izlozima, restoranima i hotelima. Vecina izloga nalazi se i u samom sredistu zgrade..Sjeli smo da pojedemo pitu, koju sam ja ugledala u prolazu. Zaista je bila jako ukusna ( narucila sam krompiracu, naravno), a probala sam i pide ( slican nasoj buhtli) kao i pitu od sira ciji ukus, ( jako me je interesovalo kakva je, jer sam se sjetila pite, koja nije bila za bajram) zbog soka od narandje i krompirace, gotovo da nisam ni osjetila. U blizini Istiklal ulice ugledali smo i jedan divan par, koji je vjerovatno posao na svadbu, jer su na reverima imali cvjetove. Zenska je imala pravi ljiljan u kosi, ciji nas je miris zapahnuo i bili su obadvoje jako lijepo obuceni. Tu sam gledala i decka, koji je prodavao sladoled. Svaku od musterija je zezao, jer je taj sladoled toliko cvrst, (napravljen je od kozijeg mlijeka u cemu i jest stos), da je gotovo nemoguce da ispadne iz korneta.

Ponovo taxyem krenuli smo prema Taksimu. Prvi put kada smo htjeli, taxy nas nije htio odvesti, jer je policija blokirala put. Na taksimu se uglavnom nalaze ambasade, mnostvo je banaka na svakom koraku kao i advokata i dio grada koji se zove Pera. Svaki put kada bismo se vracali u hotel, dosli bismo do Eminonua, sjedili na klupi, a ja bi nostalgicno posmatrala sve okolo... Sisli smo niz stepenice, gdje je sve jeftino, i usli u radnju s majicama, ali nismo nista od odjece i obuce kupile. Uglavnom smo trazile hamajliju 99 Allahovih imena koju smo kupili u ulici srebra ( ulica slicna nasim Saracima), kod covjeka koji je porijeklom Makedonac. Ispred Misir carsije koju sam takodje obisla 2 puta, a puna je mirisljavih zacina nalaze se i mali stolovi gdje ljudi prodaju svoje rukotvorine. Sjeli smo da popijemo hladnu kafu iz frizidera, dok je do nas dopirao predivan miris ruza. Skuzili smo decka koji je prodavao mirise i odmah poslije popivene kafe, krenuli da vidimo sta to on prodaje ... Isprskao nas je sa tim njegovim mirisima, kremama i kolonjskom vodom. Kupile smo i privjeske bubamare od stakla  kod covjeka koji tu na licu mjesta izradjuje figurice, i primjetila  da ima neki gadan oziljak na lijevoj ruci... Trazila sam figuricu leptira, ali ga nisam nasla.  U Misir carsiji kupile smo i  uljani mask. Razmisljale smo kako bismo mogle kupiti case za caj, jer nismo imale gdje kutiju strpati, a i bojale smo se da se ne slomije. U istiklal ulici usle smo u jednu radnju, gdje smo kupile i staklene slonove, tu sam vidjela i cd od Ezela i Doline vukova. Obisle smo i najpoznatiju ulicu gdje ima dosta rusa i ukrajinaca, Laleli. U prolazu smo vidjele njihovo kino multiplex, covjeka koji je prodavao tasne za 10 KM i cule nas jezik „ kako me boli glava“  i „bezi bre“, a ja sam se opet sjetila njega, i njegovih prica kako radi s ruskinjama. Kad smo htjeli da krenemo u hotel, iako smo bili nekih pola sata udaljeni, taxista nas je izbacio iz kola, jer mu je  bila kratka relacija, izgovarajuci se da ceka musteriju.

U blizini hipodroma koji se nalazi izmedju Nove dzamije i Aja Sofije nalazi se i restoran sa raznim jelima, koja su takodje bila jako skupa. Zbog toga su se njih dvoje opet posvadjali, pa on nije htio jesti, kada smo mi nasle drugo mjesto u kojem radi jedan siptar skojim smo se prvi put sporazumjeli na nasem . Narucile smo odlicnu piletinu, pomalo ljutu, sa pomfrijem, lukom i  rizom koju oni mjesaju sa bademom i sok od narandje. On iz inata nije htio nista i prijetio da ce nesto napraviti, ukoliko mu ona naruci jelo. Mi smo jele, a on je sebi narucio caj.

-        Cuj molim te, njegovog ponasanja, jel ti vidis ovo, kako je bezobrezan, za moje pare.....Ja sad treba da jedem, a on ce caj, sta bi ti majke ti, da si na mom mjestu...

-        Nista, ja bi mu narucila..

-        Reko je da ce nesto napravit ako mu narucim, kreten...

-        Idi mu naruci nesto, bit ce veceras gladan

-        Emin, you must eat, becouse, you will be hungry tonight...

-        Noo problem....Im not hungry...

-        Kreten, ti meni nista ne pomazes...

Krenuli smo nazad u hotel..

-        Hajd ti, bogati stani izmedju nas, ne mogu da ga gledam.., morala sam se citavo vrijeme gurati izmedju njih.

Noc smo provele, posmatrajuci par, u hotelu preko puta nas..Sjenke su govorile, i budile mastu onog koji posmatra.... Par, koji se prepustio trenutcima strasti, i pritom sve to biljezio kamerom ili njen zavodnicki ples, mislim da je tu bilo svega. Za to vrijeme, on je citao knjigu na svom blackberry mobilnom i sutio...

-        Umjesto da sam sad negdje vani, da sam imala priliku osjetiti i cari nocnog zivota Istanbula, ja sjedim ovde u ovom odvratnom hotelu...

-        Eee pa to ti je tako, kad kreten ne zna, nit hoce da zna. Jest da sam i ja teska do bola, i da sam postala grozna i losa, od kad radim sa onim idiotima na poslu, ali sto i on zna bit, eto uvjerila si se i sama. Jos mu ja placam, a on se tako ponasa...Ovo mi je zadnji put da svoj godisnji planiram za Istanbul..Nikad, nikad, nikad vise pogotovo ne sa njim...

-        Emin?

-        Efendim?

-        What are you doing?

-        Nothing....Reading book..

Htjela sam nekako razbiti, neprijatnu situaciju koju sam osjecala...Navece sam ga cula kako suska i trazi pecivo, koje smo usput kupili, palio je klimu, a kad je vidio mene da sam budna, ubrzo je ugasio.

  Sutradan takodje nije htjela da prica sa njim.

-        Ti mu reci, gdje treba da idemo....

U mjenjacnici mu se takodje drsko obratila...

-        Give me that paper....

Takodje ga je zezala, zbog skoro potrosenog parfema,  na kojem je pisalo oriflame, a on se kao nikako nije mogao sjetiti gdje ga je kupio...

19.10.2011.

4.

Cetvrti dan iskoristili smo za odlazak u Dolmabahce palatu. Stajali smo u redu, koji je bio podijeljen u dvije grupe turista, s vodicima i bez. Na samom ulazu, docekala nas je puna kutija kesa, koje smo morali navuci na cipele. Svi predmeti poprskani su hemikalijama, neke od prostorija bile su zatvorene, ili se tek restauriraju. Vodic, za kojeg nikada ne bih rekla da je turcin ( porijeklom Makedonac), vodio nas je u prostorije, u kojima je zabranjeno slikanje. Na duhovit nacin, rekao nam je da se posluzimo fotosopom, ako zelimo neku od slika iz palate...

Odusevila sam se krevetima sa baldahinima, stropovima i sobama,  slikama uramljenim u zlato, kao i prostorijom u kojoj se nalazi krevet prekriven turskom zastavom u kojem   je umro Ataturk. Protjerao je Sultana i njegovu porodicu, kako bi svoje posljednje dane zivota, proveo upravo tu, u palati u kojoj se takodje nalazi Sultanov prijesto, iznad kojeg niko nije smio stajati, njegova soba i soba njegove majke. Sva Sultanova porodica zavrsila je u Rimu, gdje je Sultan i umro.

 Ataturkovo tijelo ( umro je od ciroze jetre, jer je previse konzumirao alkohol) bilo je izlozeno 3 dana, kako bi mu svijet mogao odati posljednju pocast. Mumificiran je i sahranjen u Ankari.

Na samom ulazu Dolmabahce palate, na jednom postolju, stajao je vojnik. Lijevom rukom cvrsto je drzao pusku, dok mu je desna  s nozem bila iza ledja.  Na prvi momenat sam pomislila da je neki kip, jer je stajao tako nepomicno. Odusevila me je njihova turska garda, koja je naizmjenicno marsirala oko palate. Vjerovatno su imali tu srecu, jer vecina njih zavrsi i sa glavama u torbi. Svi moraju biti jako disciplinovani i cisti, inace im se boravak u vojsci produzava. U zenskom dijelu palate, haremu, docekao nas je zenski vodic i njen odvratni prenemagljivi glas. Sacekali smo da prva tura turista, obidje harem, a za to vrijeme iskoristili priliku da probamo turski caj..

Dolmabahce palata, okruzena je predivnim vrtovima u cijoj se blizini nalaze kavezi, sa srebrnim kokama i paunovima. Jedna od koka bila mi je smijesna dok je jela, jer se ljuljala u skladu s njenom posudom za hranu. U jednom od vrtova, sjeli smo da popijemo kafu. Sejla je gotovo zahrkala, sjedeci, sto joj se nikad u zivotu nije desilo, bila je to posljedica premora, vodoskoka koji je zuborio, a i sunca koje u svih tih 5 dana nije prestajalo sijati. Otisli smo u restoran, okruzen predivnim pogledom na more. Sve je bilo krcato, pa smo uspjeli zauzeti mjesto blizu ulaza, dok je meni cijelo to vrijeme smetalo sunce. Narucila sam hot dog, bio je cudnog ukusa i posmatrala, pederusu, preko puta nas, koja je sjedila sama, tik uz more, pravila  biljeske i citala knjigu o yogi. Doslo mi je da je gadjam s necim.

Takodje smo bili i u kaficu gdje se moze naruciti nargila. U samoj njegovoj blizini, nalaze se kao neki mauzoleji, spomenici, i prodaju se knjige, a i u kaficu se takodje moze citati, jer su  na zidovima postavljene  male police sa knjigama.

Poslije obilaska palate, na red je dosla i Plava dzamija, gdje smo ugledali jednog malca kako pozira, obucen u specijalnu bijelu odjecu. To sam vec vidjela i u vrtu ispred Aya Sofije. Naime, kod njih je obicaj svakog petka, dijete koje treba uskoro da se osuneti, obuci u takvu svecanu odjecu.

U dijelu ulice, okruzene morem i malim brodicama, kao i mjestima za prodaju tiketa, stara ciganka, spopala je Emina u nadi da ce od nje kupiti bar jedan pupoljak crvenih ruza...

Najzad smo krenuli na krstarenje Bosforom, sto je bio poseban dozivljaj. Vidjela sam Kiz kulu, prelijepe kuce okruzene drvecem i prirodom, kao i kuce bogatasa.  Svaki put kada bi se brod priblizio stanici, motori bi poceli snazno udarati i more  bi se zapjenilo. Isli smo prema Azijskom dijelu, gdje je more dosta cistije. Pitala sam Emina gdje se nalazi Ay Valik i objasnio mi je da je to u zapadnom dijelu Istanbula, Marmara.

-        Ma nemas ovde sta vidjeti. Kao neka selendra je...., rekla je Sejla

-        Lijepo je.

Sjeli smo u jedan restoran, preko puta policije, koju oni zovu Zabita. Narucili smo kolu i kafu, dok je konobar sklanjao tanjire, koji su vjerovatno zbog prasine bili izvrnuti naopako. Zbog mirisa ribe, macke su nas neumoljivo okruzivale, dok je policijski vucjak izvrnuo sve 4 i mirno spavao. Macke su bile zaista dosadne, pa su ih konobari, svako malo rastjerivali vodom iz flase. Iako me je taj dio Istanbula, okruzen morem, sokacima i kucama, jako interesovao, kao i ostaci starog zamka koji se nalazi u brdu ( nije im se dalo gore penjati ), vratili smo se nazad i odlucili da odemo nesto da jedemo. Meni se nije jela ponovo makarna, pa sam trazila da mi naprave porciju pomfrita. Vece smo proveli u pedivnom parku u blizini Aja Sofije, gdje se nalazi veliki vodoskok, cija voda po noci mijenja boje, od plave, zelene, pa do ljubicaste, dok su se u blizini culi zvuci slicni kemenceu.

Te poslednje dane boravka, nismo znali kuda da idemo.....

-        Gdje bi ti sad evo sve si vidjela...

-        Pa ne znam, kako me mozes to pitat, ko da ja znam Istanbul.

-        Hoces da se vratimo u hotel... postavila mi je najgluplje moguce pitanje, a bilo je oko 6 sati. Sta cu u onom odvratnom hotelu, pored ovakve ljepote, zar je bitno gdje da idemo, pomislila sam.

-        Gdje da idemo sad u p.... materinu, njega bas briga, on mrzi Istanbul, nista ga ne interesuje.

-        U g...... eto gdje....

Bila sam tako ljuta...Koracali smo kroz nekakvu strmu ulicu, dok nismo dosli do glavne, kuda prolaze tramvaji.

-        Gledaj gdje nas je kreten odveo, hem me bole noge, hem treba da se penjem, htjela si da hodas, e evo ti sad hodaj.

Isla sam iza njih, dok nisam primjetila da mi je pukao kais na srebrnoj sandali.

19.10.2011.

5.

Zadnji dan probala sam njihovu pizzu, mixed od sira, paprike, maslina, kukuruza i malo salame, ali bez trunke origana, a ona je i to morala da prokomentarise. Ovaj zadnji dan iskoristili smo za obilazak Istanbula autobusom koji prevozi turiste.. Karta nas je kostala nekih 60 maraka za nas troje, i mogli smo je iskoristiti nekoliko puta, sto smo i uradili. Iz autobusa sam vidjela njihove univerzitete, srednju skolu kao i zgradu TRT televizije, koja je jedina drzavna u Istanbulu. Takodje sam vidjela i erotic shop u dijelu grada u kojem se najvise perike prodaju.Vidjela sam par poliklinika, veterinarsku stanicu, kao i nekoliko kozmetickih salona u kojima nude, pedikir, manikir, epilaciju, spa, i tursko kupatilo. Vratili  smo se kako bi otisli da pojedemo nesto slatko, pa smo svratili u meksicki kafic, gdje sam probala njihovu sutliju, koja mi se nije svidjela, ali sam zato na hipodromu probala cokoladni kolac i taj sladoled.

Odlucili smo se za nocni obilazak grada busom, i pri tom zapazili dervisa, koji mi je dosao kao kec na jedanaeski, jer na par mjesta sam vidjela rezervacije za uzivanje u belly danceu, dok se za sufi muziku i dervise, trebalo rezervisati unaprijed. Njihov performans, pocinjao bi u 8 i trajao skoro do samog  jutra.

Usput smo kupili cips, i usli u autobus koji je bio spreman da krene. Takodje sam vidjela i njihov stadion Besiktas. Presli smo preko Bosfor mosta koji dijeli Azijski i Evropski dio. Bilo mi je hladno, i zgaravica me je opasno mucila. Stali smo u blizini nekog groblja, na kojem se nalazila kamenoklesarska radnja, Yavuz mramor ( ironija bi bila veca da smo odsjeli u Grand Yavuz hotel). Vodic nas je odveo do Ucar cafea, pod izgovorom da trebamo cekati drugi bus. Mislim da su u vezi stim kaficem, jer su se konobari odmah rastrcali kako bi svakog od nas ljubazno usluzili. Sejla je narucila limunadu s mentom i ledom, a mene je mucilo stucanje. Posmtrala sam predivan pogled na Bosfor most, i slusala pjevaca, koji je s gitarom zabavljao goste.

 Bojala sam se da sadrzaj mog zeluca necu moci zadrzati, do hotela. Javni wci su im kriminalni, cast u par izuzetaka gdje je cisto, na cijim wc daskama se nalazi najlon, a lavaboi sa vodom i  sapunom, sonarni. Na kraju sam ipak u hotelu, morala izbaciti sve iz sebe.

19.10.2011.

6.

Na brzinu smo se spremile, jer je valjalo ustati u 5, kako bismo na vrijeme stigle na aerodrom. Bilo je to posljednji put da vidim Istanbul, kojeg je tiho budila prohladna zora. Docekao nas je isti avion, u kojem sam zbog prisustva pojedinih celavih idiota i spodoba i naseg seljackog dijalekta dozivjela kulturoloski sok. Fuj!!

 Dorucak u avionu, jedna mala kifla velicine djecje sakice, puter, dzem od jagoda, salata, krekeri, voda, kolac i kafa. Stigle smo kuci za sat i po, a meni se ucinilo nekako brzo. Ovaj put, ja sam sjedila do prozora i s tugom posmatrala obrise Istanbula. Taj dan, put u grad  bio je nemoguc zbog gradnje mosta. Bilo mi je jako tesko da se adaptiram, nisam mogla zadrzati suze, nedostajao mi je Istanbul. Mama je poslije sazimanja nasih utisaka i dorucka (lokumi) odmah uzela prati nasu prljavu odjecu. Pricala nam je kako je i Mirsada htjela ici snama da nas isprati, a ja sam pomislila odmah na tetku i Ziju, koji se toga nisu ni sjetili....

-        Ma ona je to iz radoznalosti, da vidi kako je to.... , prokomentarisala je Sejla

Treci dan bili su nam Mara i Djoko, i dalje zaslijepljeni skypom.

-        Pa bogami i ovde ima svasta, ali kad ima paaraa, a kad nema, bogami ne mozes nista.

-        Nije poenta u parama Djoko.... , rekla mu je Mara

Usutio je i namracio se. Nisam im htjela previse govoriti o svojim utiscima, ali kad je skype  u pitanju, tu mi se kosa dize na glavi...

-        Fino ga ocistio, obriso sve, razumijes..., pricao je Djoko, sta mu je radio majstor.

Nisu se bili udostojili ni jednu pisljivu cokoladu da kupe, a o bombonjeri da i ne pisem. Maja se takodje nije ni sjetila da se zahvali sto smo njenim roditeljima omogucili da imaju  kompjuter (jest da je star, ali nije mu morao dijelove mijenjat) i internet, ona i ne zna da je Sejla intervenisala kolege s posla. Koja flegmaticnost, ko da smo mi to morali.

Saitov brat dodao me je u nedelju, sto me je prilicno obradovalo, ali na njegovom profilu, nema nista.  Na Tugbinom profilu, ostali su njegovi stari komentari, koje sam nastojala prevesti preko translatora. Njegov profil, bez slike, bez icega, i dalje je tu....  Svakog dana, iz godine u godinu, nadam se da ce me iznenaditi njegov mail, na mom ionako sablasno praznom gmailu. Da mi je bar samo, neku skorasnju sliku vidjeti..

-        A jeste li vidjele gdje Saita? Niko ga nije ni spomenuo sigurno. Mogle ste ga trazit preko policije....nasmijala se mama

-        Ma ko zna gdje je on..

Mala bi vjerovatnoca bila da smo se mogli sresti i prepoznati na ulici. Sudbina za mene nije pisala takvu pricu.

Gomilu idiota sam izbrisala sa profila, kao i perverznjaka koji se cudio sto ne otkrivam identitet.

 I Ilhan se ozenio, nekom Cubrom kojoj sam poslala zahtjev samo iz radoznalosti, da bih vidjela slike s vjencanja, ali me nije dodala.. Svi su oni zaboravili na mene, zaboravili su da sam ikad bila prisutna u njihovim zivotima, pa makar i za to kratko vrijeme naseg poznantsva...Samo ja ne zaboravljam....

A svi su me voljeli kao sestru...

Kad se sjetim samo tog idiota, i njegovih gustih obrva...

Na mom privatnom face profilu, dodao me je takodje jedan turcin, koji studira Moscow Business School i pise da zivi u Londonu. Njegovi prijatelji su kao i kod mene sakriveni, a slika, uopste mu lice ne mogu vidjeti od kacketa. Poslao mi je mail:

-        hi ...   how are you?

-        im fine...
you ?

-        fine, where are you now?

-        you can see where i am ..., razbjesnila sam se, jer mi podstavlja takva idiotska pitanja ko da me provjerava..
Are you in London?

-        yes, where are you?

 Mislim se, sta se ja tebi imam ispovjedat gdje sam, da si se imalo vrnuo, vidio bi ... Najvjerovatnije je u pitanju neki fake.. Pustit cu ga da se jos neko vrijeme vrti, a  onda ce letiti s moje stranice..

Nakon gotovo 3 sedmice i Amra mi se javila. Pita me kada cu doci u Vogoscu, a ja ne mogu da nadjem nacina da joj kazem da necu nikad, jer kad nisam isla mara gatarama,  (a zivo me interesuje sta bi mi rekle) zasto bi onda  isla i trosila pare na prevoz, samo da bi vidjela gdje radi i provela  vrijeme u isprekidanom razgovoru, kao da  se ne mozemo naci jedne slobodne subote na kafi u gradu.

Razmisljam da postavim par slika iz Istanbula, ali nema mi ih ko komentarisati...Od mog laznog face profila, najvjerovatnije necu imati nikakve koristi. Nastojim da nadjem bar jedan mali trag, medju njegovom rodbinom. Ima ih i starijih i ozenjenih sa decom, a on kao da je u samu zemlju propao. Pitam se koga ima, sina, kcerku? Koliko bi oni sada mogli imati godina, dvije, tri? Ja sam samo zbog svoje hrabrosti i emocija, rijeci izgovorene u afektu, izgubila jedine trenutke koje su mi nesto znacile, a ona se nakon niza njegovih idiotizama i razloga zbog kojih bi svaka prekinula vezu, poslije svadja i prekida zauvijek, ( a meni smijesno kad to kaze) ponovo sastaje sa njim. A zapravo sve to trpi samo da bi se svake subote zajebavala sa njim, laznih nada i susreta koji su tako bezlicni i rijetki.

-        Eh da bar ti imas nekoga, a ne nista i nikoga. ..., rekla mi je mama prije neki dan.

Neko na putovanjima, upozna prijatelje za cijeli zivot, a ja sam pored svega imala priliku vidjeti gomilu, odvratnih smrdljivih turista, starohana punih zivota....

Da sam bar mogla ostaviti jedan mali trag, s nekim ko mi je u zivotu bio, tako, tako drag...



              Image and video hosting by TinyPic

 

„ Tvoje putovanje nije završeno sve dok ne ostaviš dar zemljama koje si posjetio, dobro znajući da nikada nećeš moći da im vratiš ni pola od onoga bogatstva koje su ti poklonile.
Putovanje je poput disanja; izdahni staro, udahni novo i dozvoli svom slomljenom srcu da ostane iza tebe. „

 

Ne možeš pronaći mir izbjegavajući život”
<< 10/2011 >>
nedponutosricetpetsub
01
02030405060708
09101112131415
16171819202122
23242526272829
3031

MOJI LINKOVI

Sve što želiš je novac, a sve što ti treba je – ljubav.

Nije mi zao zbog stvari koje su se desile u mojoj proslosti..! Zao mi je vremena izgubljenog na pogresnim osobama.






''Nezadovoljstvo je kao zvijer,
nemocna kad se rodi,
strasna kad ojaca.''
M.S



Svakodnevno nam se dogadaju situacije iz kojih nam valja nešto naučiti. Ako iz njih ništa ne naučimo, te nam se prilike za pouku ponavljaju opet i opet.



Poštuj drugoga! Poštuj i tude mišljenje; usporedi ga sa svojim, i razmisli koliko u njemu ima dobroga i istinitoga. Da bi mogao ispravno shvatiti tude mišljenje, valja ti se staviti u položaj drugoga; razumjeti njegove probleme, težnje, navike i drugo... I tek ćeš tada pravilno shvatiti njegove misli.
Razumijevanje tudih misli učinit će te mudrijim.

Image and video hosting by TinyPic


MOJI FAVORITI
Biseri Prirodne Kozmetike
Ljekovito bilje i lijecenje raznih bolesti
Mali Kutak Za Kreativni Trenutak..
Kozmetički kutak
Aromaterapija
'Još unazad godine brojim..'
ReMeMbRaNcE
Riječ je samo sjenka djela
u vrtlogu
Lepton - Svijet nauke
Moje karikature
LilaSmokva opet živi: Skidam svoje debelo odijelo
Engleski - vježbe
Engleski građevinski izrazi
Turcizmi
VUDU MAGIJA - VOODOO MAGIC
¤ Knjizevni kutak ¤
*~ Literarni kutak ~*
više...

BROJAČ POSJETA
18858

Powered by Blogger.ba