16.12.2009.

Image and video hosting by TinyPic
17.

Jutros me je probudilo zvono telefona, znala sam odmah, ko me zove..Dogovor je pao, da dodjem sutra u 11 i ponesem sa sobom, bijele pantole i bijelu majicu..Ne mogu pobjeci od te bijele boje i uniforme nikako..Izgleda da mi je to sudjeno …Sve sto sada osjecam je blaga nervoza, jer ne znam sta me sutra ceka i sucim cu se suociti, hocu li se uklopiti i kako ce mi uopste tu biti, sta cu raditi, jer ne bih voljela da neko stekne los utisak o meni, niti bih voljela da budem lako potrkalo za sve, ionako me nece placati , tu sam samo da ucim i kupim od njih znanje…Njena dobra volja sto zeli da mi pomogne…Takodje ce mi biti neprijatno da sjedim i citam, listam novine, ako mi bude rekla da mogu ili kada ne bi bilo posla..Voljela bih da mi vrijeme prodje u radu i ucenju i da mi ne bude hladno i dosadno, a problem mi je i prevoz, valja mi ga ufercit…Najlakse bi mi bilo sa onim za Jezero, hebenim smrdljivim trolejbusom, pa samo predjem most, ali bi mi opet bilo lakse da idem sa onim autobusom sto ide od Doma Armije, iako me strah te stanice, pa me izbaci odmah kod podvoznjaka, predjem ulicu i eto me odmah tu, a  problem mi je i kad se budem vracala kuci ..Jos cu raditi i subotom, a najvse mi odgovara ta medju smjena, od 11 do 5, a vidjet cu sa njom, dogovorit cemo se ionako je spremna da mi da i kupon…Necu moci onda na sajam knjiga prije nedelje, ali nema veze …Pa da je bar blize..Najveci mi problem predstavlja  to da se uspijem uklopit, da budem dobro primljena…Kada bi sa mnom bio jos neko priblizno mojih godina, koji je dosao tu da kupi znanje, bilo bi mi lakse i kada bi imala svoju pokretacku snagu, koja ce mi vjecno biti potrebna,  nekog ko bi me nakon, napornog dana uspio oraspoloziti i  izmamiti osmjeh na moje blijedo lice…
A taj neko vise ne postoji …

 Image and video hosting by TinyPic

Komentariši